Zigfride, gdje si ....

urlik ptičurine
dodir pera "ptice rugalice"
sve riječi svijeta
u jednu pretočene
pa opet istočene
ali u pogrešnom trenutku
prizivam zvijezde da se sakupe
pa drugačije da se rasprhnu
po platnuživota mi
samo na tren
da samo malo
i na kratko drugačije bude
da postaneš vitez
i mačem izrezbariš naše parče Neba
i po njime
da zajedno letimo....
da ne znamo kamo
ali da se držimo za ruke
da dišemo iste vjetrove
da nam se prsti slivaju
od toplote
našeg dodira...da traje
da traje
i da traje
i da se odmorim
od lutanja više.

Još ime nije satkano za riječ TU

Znam sa riječima ... ali baš u ovim riječima je obojeno sve što nosi jučerašnji dan sa sobom ...
Astor Pjacola, tango argentino, kastanjete sa mirisom podgoričkog sjeverca, crveni ruž, isti takav lak za nokte, bijela bezazlena majica, crno vino, sipanje istog u čašu, riječi, pa ćutanje, pa riječi, pa neprave odabrane, pa slutnje, pa ... rastanak ... i onda se već sve zna .... samo boli. I ništa više.


Čarolija zaborava (Irena Vrkljan)

U ovom prostoru
omeđeno stablima mog razuma
u ovom prostoru bez sjedišta svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjećanju,
zatvorenom u tamni obruč tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala juče,
ja dozivam noć.
U ovaj sat neponovljiv,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom među oblicima,
u ovaj moj plač,
neka iz mahovine izađu sve košute
i polože moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete
neka umorne žene
svežu moja stopala
i zapale sve lađe,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.

Neka dođe velika tišina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja više ne poznajem granicu svoga krika,
ne vidim više daljinu između dva neba
ne osjećam krv.
U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stubovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam riječi
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje kože
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji briše obrise gorkih planina,
vjetar zaborava,
ja dozivam pčele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvome imenu.

Ja zovem.

Neka se mora preliju
u presušen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napušta
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljenje perivoje,
moj osmjeh otuđi od sunca,
nek oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
prodru kroz ovaj plamenit okus smrti.
Nađite me,
vežite me,
spalite moje sjećanje
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korjenja
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji u šljunak pretvara u ljubav.

Jedna neočekivana

Dodir nezgrapne riječi pod krovom posutim
Očekivanjima novih, drugačijih dana
Pod muzikom aviona, među jasenovim tonovima
I znatiželjnim dodirima.
Osjetih tvoju magličastu bliskost
I strah od novih, drugačijih leptira.

Ovi se ne zaustavljaju samo u stomaku.
Poniru duboko.
Dovode do najljepšeg fizičkog bola.

Lovim u bistroj vodi
Samo tvoje riječi.
Poglede nemam,
Razapeti su među žicama,
Preko starih vagona
Ukradeni negdje usput
Blizu si mi, tu, ispod brda.
Vidim ga i sada. Tačkice grada mi
Naziru put do tebe.

Želim da te uhvatim.
Držim na toplom dlanu. Istopićeš se, znam. Kad tad.

Ti si sve što nisam željela.
Sivo-zelen. Stvaran.
Uspavljuješ ovaj nemir, krotiš srneći pogled srca mi ...
Trza se još malo.
Zato i boli.

Dahom nedjelje, koja zna da se drzne i smori i nasumniji um ....

ponešeha dakle njime ... usudih se da zavidim po jedan oblak, kakav sam odavno već željela, i otkrih potpuno nova prostranstva.

Ples sa mislima

I dodir pjesme,
i miris cimeta u februaru
i šuštanje proljeća
i nepravilnosti
i nepravde
i kvrgava pitanja
i nemanje odgovora
i kašnjenje bez opravdanja
i smicalice bez pokrića
i lakirane crvene čizme
i djetinjasto razvučeni pogledi
riječi
brzina tvojih pitanja
nemogućnost barem jednom da
te dotaknem
dodirnem
da se moja ruka utopi u tvoju
da te gledam u oči i da ti ništa pritom ne govorim
da se čak i ne smijem
da te mirišem po cijelu noć
slušam kako ti koža traži moj lak s nokiju
da pronađem Onaj kutak na tvom vratu
da odmorim svoje trepavice
od iščekivanja
od presušenih suza
od mrvica osmijeha
od .... vrtloga u stomaku kojem
ni ime ne mogu izreći
niti želim da prestane.

želim te jednom za svagda.

par rijeci .... koje iskopah, a nastadose proljetos ....

Pokušaji sa učenjacima


Maloprije sam razgovarala
Sa babuškom u marami boja
čijim nazivima nas nisu učili u školi.
Onda sa madžioničarem,
imao je umjesto zeca, jednog pelikana,
Toliko dobro ispunjava želje, pomislih, ako mu je bijeli crvenookac mali.
Tu je bio i odžačar, u čistom crnom odijelu sa
Ljestvama platinaste boje u kojima sam urezala svoje ime
A njegovo doduše nisam stigla, već mi je izmakao.
Nema veze, pomislih u sebi, dohvatih se prvog dugmića i
Zamislih želju.
Babarogu nisam srela, a voljela bih da jesam.
Ona bi mi najviše pomogla,
Samo eto da te potjeram
Iz kristalno jasne misli
Koja mi oduzima mir, a stvara oluju ludorija,
Na koje sam spremna,
Samo da dohvatim korak do prozora,
Sa kojeg ću ti mahnuti i jednostavno reći:
Ja sad odlazim i nemoj da plačeš.


21.04.2008.