Jedna neočekivana

Dodir nezgrapne riječi pod krovom posutim
Očekivanjima novih, drugačijih dana
Pod muzikom aviona, među jasenovim tonovima
I znatiželjnim dodirima.
Osjetih tvoju magličastu bliskost
I strah od novih, drugačijih leptira.

Ovi se ne zaustavljaju samo u stomaku.
Poniru duboko.
Dovode do najljepšeg fizičkog bola.

Lovim u bistroj vodi
Samo tvoje riječi.
Poglede nemam,
Razapeti su među žicama,
Preko starih vagona
Ukradeni negdje usput
Blizu si mi, tu, ispod brda.
Vidim ga i sada. Tačkice grada mi
Naziru put do tebe.

Želim da te uhvatim.
Držim na toplom dlanu. Istopićeš se, znam. Kad tad.

Ti si sve što nisam željela.
Sivo-zelen. Stvaran.
Uspavljuješ ovaj nemir, krotiš srneći pogled srca mi ...
Trza se još malo.
Zato i boli.

Dahom nedjelje, koja zna da se drzne i smori i nasumniji um ....

ponešeha dakle njime ... usudih se da zavidim po jedan oblak, kakav sam odavno već željela, i otkrih potpuno nova prostranstva.

Ples sa mislima

I dodir pjesme,
i miris cimeta u februaru
i šuštanje proljeća
i nepravilnosti
i nepravde
i kvrgava pitanja
i nemanje odgovora
i kašnjenje bez opravdanja
i smicalice bez pokrića
i lakirane crvene čizme
i djetinjasto razvučeni pogledi
riječi
brzina tvojih pitanja
nemogućnost barem jednom da
te dotaknem
dodirnem
da se moja ruka utopi u tvoju
da te gledam u oči i da ti ništa pritom ne govorim
da se čak i ne smijem
da te mirišem po cijelu noć
slušam kako ti koža traži moj lak s nokiju
da pronađem Onaj kutak na tvom vratu
da odmorim svoje trepavice
od iščekivanja
od presušenih suza
od mrvica osmijeha
od .... vrtloga u stomaku kojem
ni ime ne mogu izreći
niti želim da prestane.

želim te jednom za svagda.